Ovo jutro mi je mirisalo na jutarnju kafu na balkonu u zgradi na Brčanskoj malti i čavrljanja na hladnom zraku sa mojom lijepom nensi. I sada, u mojim mislima, je obukla dužu haljinu od šarenog pamuka, sa dugmićima cijelom dužinom i kajšićem od iste tkanine.  Još jedanput sjećala sam se njene blistavo bijele, čiste i mekane kože i velikih naočala ispod kojih su se krile oči boje kestena. Pričale smo o zdravlju porodice i o pokojem polazniku koji prođe ispod balkona a koji je dovoljno interesantan da ga nas dvije, sevde,  zapazimo. Naše čavrljanje je prekinuo glas dede i pitanje: Imal' bujruma?  Deda nam se  pridružio i mi smo nastavili sa pričom. Vrijeme je da idem. Djed ostaje na balkonu da siječe hamdus. Nije mi dao da mu pomognem. Realnost zove, probudila sam se iz prelijepog sjećanja i srknula još uvijek vrelu kafu..