Trenutak iskrenosti..

Znam da sam tebi sve pričala.. Nemoj da se ljutiš što javno iznosim svoju misao. Ne, nije mi dovoljan komad papira koji će poslije završiti u smeću.. Ovo parče teksta mora da se pročita.
Mislim da bih sada mogla da definišem prijateljstvo u punom smislu te riječi..
Uzvišeni posebni osjećaj koji nosiš sa sobom gdje god da ideš. Taj magični obruč sigurnosti i dom gdje se uvijek možeš vratiti. Dom u kojem se ne kritikuje, nego dom u kojem se žudi za saznanjem o tvojim pustolovinama.
Prijateljstvo, tako nesebična i iskrena veza!
To su dva lica koja se razumiju očima, dvoja usta iz kojih izviru samo iskrene riječi, podrška i utjeha! Tu su ruke uvijek spremne za zagrljaj. To je prisvajanje uspjeha i neuspjeha.. Prihvatanje! Ljubav i sreća! To je briga i zajednička borba! Suosjećanje i šutnja!
Ja sam znala da cijenim sve to.. Ja sam zagrlila taj dar od Boga i nisam ga dala nikome. Ja sam se stvarno borila. Borila sam se s tobom i bila sam uz tebe.. Bila sam tvoja snaga kada je ti nisi imala.. Stvarno sam mislila da ćemo uspjeti..
Još uvijek osjetim blagi stisak tvoje blijedunjave ruke, tvoje usne i poljubac da pukne na mom obrazu, tvoj pogled, tvoje umorne okice.. Nisi mi morala ni tada ništa reći, još uvijek sam znala čitati iz tvog iskrenog pogleda.. Ti si bila umorna a istovremeno željna nove snage da se digneš i nastaviš borbu... Da si barem mogla da uzmeš lavinu snage i volje koju sam ti nudila na dlanu..
Dragi Bog je, vjerujem, imao bolje planove za tebe.. Život ide i ja isto moram s njim, s tobom u srcu.
Srest ćemo se opet ti i ja. Čekaj me u našem domu prijateljstva. Skuhaj nam lonac kafe jer ti imam svašta ispričati.
Zauvjek ću te voljeti...